Djelatnost  Doma  započela je  u dvorišnoj zgradi današnjeg Zavoda  za zapošljavanje 1960.godine. Ta je zgrada u  Crkvenoj ulici  imala više namjena u svojoj povijesti. Između ostaloga zdravstvenu i prosvjetnu, a za smještaj učenika do 1962. godine.

Dom, spomenute 1962. godine seli u najbliže susjedstvo, u dotadašnju zgradu Kotarskog suda  izgrađenu za 1. svjetskog  rata, te s gruntovnicom dograđenom poslije II. svjetsog rata. Iz nje trajno oplemenjuje mladošću, učenjem i rado. Najkraće – čini dom onima kojima u dane školovanja  roditeljski nije blizu. Kutinski Učenički dom, donedavno jedini te vrste u Sisačko-moslavačkoj  županiji, stvorio je osobitu bliskost s korisnicima. Neki,  iako već u mirovini, češćim posjetima i danas osjećaju ga svojim. Domska kronika bilježi svakodnevnicu života unutar zgrade, ali dodiruje i manifestacije koje ga neraskidivo vežu s gradom, onih kojima mu u najljepšoj dobi stasanja za život pripadaju.

Razvoj Kutine 1960. uvjetovao i potrebu Doma učenika    

Povijest Učeničkog doma vezana je uz njegovu registraciju i promjene koje su slijedile u minulih pet desetljeća. Svakako, posebno je vrijedan osnivački  dokument, točnije rješenje Narodnog odbora Kutina od 14. lipnja 1960. godine  (čija se fotokopija i danas čuva u arhivi Doma). Narodni odbor kotara Kutina navedenog dana Rješenje je donio na sjednici Kotarskog vijeća i Vijeća proizvođača. U članku 1. stoji: Osniva se Dom učenika u Kutini, kao odgojna ustanova. Sjedište doma je u mjestu Kutini.  Uz odgojnu, te zadaću osiguranja smještaja i prehrane, Dom ima svojstvo pravne osobe. Upravljane imovine podliježe odredbama o ustanovama sa samostalnim financiranjem. Domom učenika upravlja Odbor doma (prvi je imao sedam članova), vijeće odgajatelja i direktor. No, kod imenovanja prve čelne osobe, uočavaju se razlike u nazivu ustanove, kao i odgovornoj funkciji.

Administrativno, Kutina je tada kotarsko središte za područje cijele Moslavine. Dakako, potreba za smještajem učenika rezultat je prije svega razvojnih gospodarskih okolnosti, a koje nisu mogle bez obrazovanja. Već od  I. svjetskog rata poznato naftonosno područje (Gojlo) steklo je poslije 1945. Godine daljnjim razvojem (više naftnih polja i naftovodom Stružec – Sisak) status najrazvijenijeg u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Kadrovi su potrebni poljodjelstvu, organiziranom u zadruge, zatim trgovačkoj djelatnosti, drvnoj i građevinskoj industriji. Uz postojeću kutinsku kemijsku industriju (tvrtka Metan – čađara, glinara, vapnara), projektima iz 1959. Godine najavljuje se i izgradnja u Hrvatskoj tada jedine tvornice mineralnih gnojiva, a što je puštanjem u rad postrojenja I. faze 1968. Godin i ostvareno. Stoga je logično da je i Učenički dom stasao uz škole koje su mu bile vršnjakinje. Vrijeme je to ukidanja usitnjenih malih škola u privredi u općinskim moslavačkim središtima. U Kuitni je 5. Rujna 1960. Godine otvorena prva srednja škola Gimnazija Brtastvo – Jedinstvo, te dva odjeljenja prvih razreda škole s praktičnom obukom unutar Centralne škole učenika u privredi. Sve to ide više nego u prilog osnivanju Učeničkog doma. Godine 1964. Kutina dobiva i drugu osnovnu školu (danasVladimira Vidrića), zatim treću Stjepana Kefelje (1975) i četvrtu Zvonimira Franka (1982). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Kutini djelovanjem započinje i veliki Srednjoškolski centar koji upisuje i do 1.200 učenika raznih profila.  Spomenuti razvoj Kuitni dao je epitet grad gljiva. Naime, od 1961. Do 1971. Kutina bilježi osobito zapaženi demografski rast sa 7.000 na 11.000, a do 1991. Godine do 15.000 stanovnika. Danas u Kutini djeluju dvije srednjoškolske ustanove: Srednja škola Tina Ujevića (gimnazija i ekonomska škola) i Tehnička škola Kutina.