Učenički dom Kutina

Nalazim se u 18.-toj godini života. To znači da sam napokon maturant. Iz osobnog iskustva mogu reći da je ipak posebno biti maturant.  Ta zadnja godina života koju ćemo provesti tako fluidno, srednjoškolski.  Tako se  mi maturanti lagano počinjemo pripremati  za brojne školske obaveze. Pripreme za maturu, slobodne aktivnosti, obiteljske aktivnosti i intenzivna druženja. Očekujemo osjećaj uhodanosti, monotonije , ali i velikih iščekivanja. Sve se razvija u rutini obveza.

Vjerojatno je većina misli da im se neda više tako, jer je zaista zamorno ponekad i nema  slobodnog vremena. Teče tako naša maturantska godina. No, odjednom se to prekida zbog  štrajka profesora. Naravno da nam je to bilo izazovno, ali i dobro jer smo to shvatili kao minijaturnu pauzu. Nakon toga vraćamo se normalno u školu i svemu što uz nju dolazi. Ritam je ponovno užurban.  Kao učenica koja  ide četiri godine u srednju školu, a i četvrtu godinu živi u Domu, nekako se polako počinjem veseliti našem zadnjem danu i svim  manifestacijama koje idu uz zavešetak školovanja. Bit će suza, rastanaka , ali i jakih emocija kojih ćemo se sjećati kroz cijeli život. Pretpostavljam da je većini  maturanata tako. Priželjkivali smo kraj i strepili šta će nam on donjeti.

   Pošto je cijela ova školska godina krenula sa specifičnošću, dolazi do još jedne koja nam remeti normalan tijek čari maturantskog razdoblja. Corona virus. Globalna pandemija. Odjednom je cijeli svijet u panici. Nevidljivi neprijatelj nam prijeti i naravno da je to nešto zbog čega smo se uplašili. Nikome nije u interesu zaraziti nekoga od svojih bližnjih, ili nekoga ko je ranjiva skupina. Napuštamo školu u nadi da se za dva tjedna vraćamo, jer nam je tako rečeno. Ne možemo zamisliti napuštanje škole u potpunosti, barem u  mom slučaju, takav ishod nije moguć. Maturanti moraju biti maturanti, veseliti se i strepiti i osjećati kao da su najvažniji u školi i u Domu. Ali događa se neočekivano. Pohađamo online školu koja je neuobičajena, ali ne i kritična. Snalazimo se kako umijemo, jer ipak interes je ostati dobro i ne zaraziti nekoga.

   Znajući da se više nećemo vraćati u školu, Dom i među prijatelje , zaista je loš osjećaj. Ne ostaje nam baš previše izbora osim pomiriti se s tim. Moramo se pomiriti i s tim da neće biti nekih oproštaja, lijepih i zabavnih trenutaka. To nije ono što je itko htio, ali to se dogodilo. Jedino što nam je ostalo, da izvlačimo ono pozitivno iz toga i osvijestimo se koliko nam je zapravo dobro s tim našim obvezama i naporima. No, sve je s razlogom. Sada imamo priliku stati i zapitati se što nam je to  zapravo bitno…? Ne samo nama maturantima, nego nama ljudima. Zašto ne živjeti i uživati u svakom danu, kakav god on bio i znati ga živjeti u svim uvjetima. To je jedino što trebamo. Proći će i corona virus i naše mature, ali poanta je ostati odgovoran i brižan čovjek koji ispunjava svoju životnu zadaću.

                                                                                       Leona Biondić